“Naša djeca imaju jako teške dijagnoze koja imaju tužan kraj. Nema čak ni nade da će ozdraviti niti da će im se zdravstveno stanje poboljšati. Ne živimo tako kako se osjećamo nego dignemo glavu gore, posjećujemo svoju djecu, brinemo o njima i pitamo za drugu djecu. Pokušavamo im olakšati, razvedriti ih nekim sitnicama i gestama. Beskrajno ih volimo. Njihov osmijeh daje snagu, najveća je nagrada i već po izlasku iz bolnice izaziva želju da se što prije vratimo u sljedeći posjet.”
Anonimno