Otišla sam u Gornju Bistru jer sam željela upoznati jednog dječaka. Bila sam svjesna da odlazim na mjesto na koje nije lako doći. Susrela sam se s tužnim ljudskim sudbinama i obuzela me tuga i bespomoćnost, ali nije ostalo na tome. Moje srce je tamo otkrilo nešto puno ljepše. Dječicu koja žude za ljubavlju i daju ljubav. Oni gledaju u tvoje srce i sve znaju. Zašto su dječica bolesna? Odgovora nema i zato se ne treba mučiti raznoraznim nagađanjima koja su čovjeku nedostižna. U Bistri se vrednuje pogled, dodir, osmijeh, pomoć pri presvlačenju i hranjenju, šetnja, igra, sve ono što vanjski svijet zaboravlja. Tamo postaješ ponovno čovjek. Ne razmišljaš o nepravdi jer svaka čovjekova borba tamo nema smisla. Ljepota i smisao otkriva se u dječakovim očima.
M.V.