„Željela sam otići u posjet djeci koja borave u bolnici, ali sam to dugo odgađala. Bojala sam se da se neću snaći, da ću se uplašiti ili… Taj osjećaj je nestao s prvim korakom ulaska u bolesničku sobu. Jednostavno me neka sila privukla djeci. Nekoliko sati sam provela s djecom u igraonici. Oduševilo me jer se oni ne znaju pretvarati. Odmah pokažu odgovaraš li im ili ne, privuku te ili okrenu glavu. Neopisiv je osjećaj kada traže da po deseti put ponoviš istu radnju i to nagrade zadovoljnim pogledom. Odlazak u Bistru znači odmor od svakodnevice, osjećaj opuštenosti, zadovoljstva, ispunjenosti, prepuštanja, prihvaćenosti…”
Ž.J.